But just stay with me, don't let me go ..

Ja ne umijem da balansiram stvarima, dešavanjima, planovima. Ja uvijek idem iz krajnosti u krajnost. I ne umijem biti spontana, ni avanturistična. Ja ne volim rizik. Volim kolotečinu. Volim tišinu i mir. Ne volim da iskačem iz tračnica. Volim zacrtane puteve. Volim sigurnost.
Ne, to ne znači da se ne umijem snaći kada me bace u nepoznato. Ja se jako brzo prilagođavam. Ali to je kad me bace u nepoznato .. svojevoljno u nepoznato ne bih zagazila.
No to se sve odnosi na stvari, na dešavanja.
Osjećaji .. na tom polju sam izgubljena.
Oh, svejsna sam ja svojih osjećaja, uvijek. Samo što volim da ih potisnem, i ne razmišljam o njima. Jer pod osjećajima ne mogu bistro i jasno da razmišljam, a ja volim da držim konce u svojim rukama. Ono što me muči, jeste, mogućnost da osjećaje drugih ljudi pročitam jako lahko. To što ja se umijem praviti da ih ne vidim, to je nešto drugo. Ali znam ih pročitati.
I onda ne znam šta da radim sa njima.
Ne znam šta da radim sa njim .. kada vidim da ga povređujem.
Kad skoro pa čujem u glavi njegove misli, misli u kojima on vidi da mi je sve bitnije od njega. Misli u kojima misli da je dosadio, i da je naporan. I one u kojima misli da bih ja mogla biti bolja kada bih se potrudila zaista. I one misli u kojima pokušava da razumije moje obaveze, ali pobogu, ima i on obaveza, pa ipak nađe vremena za mene! I onda one grozomorne, tipa misli gdje je on smetnja, i gdje bi možda bolje bilo da ode.
Pa je neraspoložen. Pa su mu svi krivi. Pa onda odluči da je najbolje da i on šuti. Pa se ne javlja, čekajući da ja to prva uradim.
I dok on žrtvuje sve za mene, od mene kao da dobija samo mrvice.
Pa mi onda kaže: Neka, naviknuti ću se ja i na ovo ..
a onda se ja osjećam kao smeće.
I ne, i dalje ne znam kako to da izbalansiram.

Ne bih te bila vrijedna ni da dva života živim.

amellie
Neko me je jednom pitao:"Zašto uvijek biraš teži put?" Odgovorih:"Zašto ti misliš da ja vidim dva puta?"

Komentariši