Kako napraviš da nisam običan? I da me ne vidiš sa gore strane? Koliko uzimam a koliko dajem? Tražim previše od tebe mili ..

Proljeće uvijek asocira na novi život. Natjera me da se zamislim nad prošlošću, greškama iz kojih nikada nisam ništa naučila, i mnogo divnih trenutaka koje sam olahko shvatila i pustila. Čudno je, kako se uvijek najviše držim loših stvari, loših iskustava, riječi, pa jedna tužna uspomena vuče u drugu dok me ne povuku na dno, umjesto da izvučem one osmijehe iz šešira, pa napunim srce radošću, a kad je srce radosno, pa sve se mnogo lakše podnese. Lakše bih podnijela i to što aprilski rok je pravo mnogo blizu. I tako, dok šetam kući, uz sunce i neku laganu muziku u ušima, ja razmišljam o svim propustima koje sam napravila, i o novim koracima koje bih trebala da napravim. No, žalosni dio priče je što to uglavnom ostane na tome, na mislima. Znam, ljenost je gora nego bolest. I znam da moram da se uozbiljim, ali to je tako prokleto teško! Kako sjediti i učiti neku novu glupost od predmeta izmišljenog samo da popuni tu skalu ETSC bodova, i koji na toj istoj skali rangira haman pa na kraju, a muče me kao da je najteža moguća stvar na ovom svijetu, dok napolju tako divno grije sunce, i svi se gušteraju po klupama .. ne ide.
Nisam nikada ni bila organizovani tip, sve je uvijek bilo onako kako mora, a ne onako kako sam se ja potrudila da bude, jer bih previše lenja da bih se baktala sa planovima, zato što znam da ih neću ostvariti. Oh, Amelii moja, još kako ćeš žaliti za ovih trenucima koje gubiš i koje nećeš moći vratiti. Ništa, ni to me ne doziva pameti.
U svom tom mom umovanju, jedino što sam na kraju zaključila jeste da sam žedna, i da odavno nisam pročitala neki roman. A mnogo volim da ih čitam. Samo što nemam vremena za to, ne mogu baš toliko da se opustima. Ali obećavam sebi, da kad prođe ovaj aprilski rok, ma kako završio, počastiću se kojom dobrom knjigom. Jer žalosno je da sam sa pravog knjigoholičara postala nula.
Dobra knjiga i šolja čaja, ne trebaju da trpe zbog fakulteta!

"Svaka princeza treba da ima krunu."
pa je prvi put u mom životu, neko mi ukrasio glavu martovskim tratinčicama. Pokušavam da ne lelujam na oblacima, ali pored njega mi je tako teško osjećati se običnom. Samo on uspijeva da i kad sam na samom dnu, donese neki kraljevski osjećaj.
Pa kad me zagrli snažno, snažno, da mi rebra pucaju, da otjera loše misli, i tešku grudu suza u grlu otjera Bog zna kuda.. i miriše onako muški, sigurno.
Jeste, volim ga, ne postoje riječi kojima bih to izrazila, a ovakva, zatvorena kakva jesam, znam da to i ne pokazujem najbolje.
Sreća moja, pa me kao bukvar čita.

amellie
Neko me je jednom pitao:"Zašto uvijek biraš teži put?" Odgovorih:"Zašto ti misliš da ja vidim dva puta?"

Komentariši